Skupa

Sjedili bi tako
zadovoljni, sretni,
ne brojeći sate,
ni ono
što nismo napravili.
Jer, ako nismo,
nismo ni trebali.
Trebali smo samo ono
što nas čini živima.
A to smo već sve
dovršili.
I ne bi bilo važno
koliko je dano
otkucaja, zora ni jeseni.
Zbrajali bi samo vale
što se lome
pod sporim nogama.
I bez instrumenta
mi bi čuli glazbu
kako struji tijelima
dok posve blizu
vidimo daljinu.
Na mjestu
za plovidbu kroz snove.
I disali bi mirni, skupa,
dok Nebo ne pozove.