Large Blog

Cvijetaj ružo mala

Ti, ružo među svjetovima
Ludo među cvjetovima,
ne boj se!
Tu, latice sad raširi
Svoje trnje umiri
I ne boj se!

Kada kažu: “Nije lako!”
Kada kažu: “Ne boj se”
Cvjetaj, ružo mala,
Uljepšaj ovaj svijet!

I na vrhu I na dnu,
Samo želim da si tu
Tvoje kapi moje su
I u snu
S tobom sve je vrijednije
I život ljepši je
Što bi ja da nema te?

Skupa

Sjedili bi tako
zadovoljni, sretni,
ne brojeći sate,
ni ono
što nismo napravili.
Jer, ako nismo,
nismo ni trebali.
Trebali smo samo ono
što nas čini živima.
A to smo već sve
dovršili.
I ne bi bilo važno
koliko je dano
otkucaja, zora ni jeseni.
Zbrajali bi samo vale
što se lome
pod sporim nogama.
I bez instrumenta
mi bi čuli glazbu
kako struji tijelima
dok posve blizu
vidimo daljinu.
Na mjestu
za plovidbu kroz snove.
I disali bi mirni, skupa,
dok Nebo ne pozove.

Kućica

Vidi ovu kućicu!
Pronađi ju na Bundeku. 😉
Tko se u njoj skriva?
Tko ovdje prebiva?
Vrlo moderan stan…
… a stane ti na dlan!
Trebalo bi sjesti. Čekati.
Hoće li tko proviriti?
Pogledati dolje?
Ili mu je bolje… gore?
Ne izlazi ni kad treba.
Dovoljna mu kriška stabla.
I Neba.

Možda

Možda smo danas
gledali isti oblak.
Možda smo danas
hodali istim gradom.
Možda si me negdje
u prolazu dotaknuo
il’ pogledao kradom,
pa nestao.
A možda si daleko… Možda smo danas
gledali istu cestu.
Možda smo danas
bili na istom mjestu.
Možda tu si, blizu,
čuvaš me dok sanjam,
smiješ se što srce
opet svim’ poklanjam.
A možda si daleko… Možda smo danas
pisali isto pismo.
Možda još smo sami,
a možda i nismo.
Možda tu te ima
gdje god prođem, letim,
rado sveg’ se tvojeg
s osmijehom prisjetim.
A možda si daleko…
Možda.
Tko to zna?

To im kaži

Ako želiš, ostani,
al’ riječi tvoje bit će sidro
ovoj duši što bi dalje čista,
sama…
ista.
Bolje idi slobodan!
A kad te budu pitali
zašto smo napustili Ljubav…
Reci: “Bilo je prelijepo,
bilo je prenježno…”,
Uz pjesmu i bez laži,
to im kaži!
“Brojali smo duge,
zaboravljali tuge,
ma bilo je i nade,
sve mi dade…” Nekad sat u grudima
malo jače zakuca…
To mi je jasno,
al’ za te već je kasno.
Bolje idi slobodan!
A kad te budu pitali:
“Zar to nije bilo dovoljno?” Reci: “Ma bilo je prelijepo!
Bilo je prenježno…”
Uz pjesmu i bez laži,
to im kaži!
“Brojali smo duge,
zaboravljali tuge,
Bilo je i nade,
sve mi dade…”

Sada

Putovati s tobom bilo je…
Luda vožnja, smijanje.
Nisu važne one suze dv’je,
nego dodiri u svitanje.
Ples na kiši, magla u jesen…
Pamtim dugu, a ne oblake.
Sve to ljubav mora brojiti
da bi mogla trajati. Tu na zadnjoj stanici
gdje ruka ruku miluje
za sve dane, naše godine,
kažem: “Hvala, volim te”.
Tu na zadnjoj stanici
gdje duša dušu smiruje,
gdje me gledaš kao prvog dana,
gdje te trebam kao tada,
tu je sve što imamo…
SADA.

Ako kažem, a nije vrijeme

Ako kažem,
a nije vrijeme,
podići ćeš zid od stakla visok, hladan.
Ako šutim,
a nije vrijeme,
nećeš znati koliko bih mogla dati,
a ljubavi si gladan.
Ako kažem da te želim,
podići ćeš zid od stakla visok, hladan.
Ako ipak sve prešutim
nećeš znati koliko bih mogla dati,
a ljubavi si gladan… I kad šutimo i čuvamo riječi
kao štit od plača,
dobro se razum’jemo,
duša dušu lako shvaća